Trka je počela u 4 sata posle podne u mokrim uslovima i brzo je postalo očigledno da su im više odgovarali Goodyear pneumatici, umesto Firestone pneumatika. Dva automobila kompanije Shelby – br. 1 Kena Majlsa i Denija Hulma i br. 3 Dena Gurnja i Džerija Granta – nisu imali probleme sa Goodyear pneumaticima, ali MekLarenov je gubio komade gazećeg sloja u Mulsanu na brzini većoj od 338 km/h.
Kada je ušao u pit-stop da preda automobil Amonu u 5:33 sata posle podne, potražio je predstavnika kompanije Firestone i pregovarao je pređe na Goodyear pneumatike. Automobil br. 2 je izgubio vreme u tom procesu, što je doprinelo gubitku koji bi se poništio samo kada bi Majls u automobilu br. 1 usporio da omogući MekLarenu da ga stigne, što je dovelo do kontraverzne završnice sledećeg popodneva.
Dok se Amon pripremao da izađe iz pit-stopa, njemu je MekLaren rekao „Vozi pakleno“, što je fraza koja će postati naslov bestselera A. Dž. Bejma koja opisuje rivalstvo između kompanija Ford i Ferrari na Le Manu 1960-ih.
Kako se približavalo 4 sata posle podne sledećeg dana, preostali Fordovi br. 2, br. 1 i br. 5 – pri čemu je ovaj poslednji automobil bio u vlasništvu tima Holman & Moody koji su vozili Roni Baknam i Dik Hačerson – poređali su se radi završnog finiša.
Veštački napravljena mrtva trka između dve Shelby mašine nastavlja da bude predmet rasprave do današnjih dana, ali istorija beleži da su MekLaren i Amon proglašeni pobednicima na osnovu toga što im je startna pozicija bila dalje nazad i da su morali da pređu veće rastojanje za isto vreme. Osim ranog prebacivanja na Goodyear pneumatike, ne bi čak ni bili u svađi.